Atelje Emir Nišić

Dobrodošli na moj blog

14.09.2018.

Posjeta Lederu

Prvi tuzlanski akademski kipar bio je Franjo Leder, rođen je 29.10.1905. godine, otac mu se zvao Johan Leder (Nijemac češkog porijekla) a majka Rosa rođena Rusch (Austrijanka), u njihovoj kući govorilo se njemačkim jezikom, a u to vrijeme taj jezik se čuo samo u onim kućama u kojima je živjela odistinska tuzlanska elita (nešto apsolutno suprotno današnjoj eliti). Uglavnom su to bili školovani i bogati ljudi koji su ovdje došli po zadatku ili poslu, a otac Franje Ledera bio je žandarmerijski narednik. Savim je logično da je Franjo Leder iz te kuće ponio izuzetno vaspitanje, i da mu se nije bilo teško snaći u Zagrebu gdje je primljen na Kraljevsku akademiju za umjetnost. Nakon diplomiranja 1932. godine, on se vraća u Tuzlu, gdje nije mogao pronaći posao dvije godine, pa se prvo zaposlio kao profesor likovne kulture u Gospiću, zatim Mostaru i Nikšiću. Sve raspuste provodio bi u Tuzli koju je volio. Zadesila ga je jedna zla kob, a to je da su nekoliko njegovih značajnih umjetničkih djela uništili fašisti, što je bio ogroman krah za ovog vrsnog umjetnika, od kada njegova karijera i njegov život počinju da se mijenjaju ka gorem. Za njega vole reći da je bio boem, a to je neki stilizirani izraz za čovjeka koji je život prepustio alkoholu i skitnji, zbog čega se raspao i njegov brak u kojem je dobio jednu kćerku. Naravno ni nakon rata, kako neko negdje napisa  Leder se nije snašao u novom sistemu, to je opet po meni stilizivan izraz za čovjeka koji je bio odbačen od društva. Da li je „drugovima komunistima“ smetalo njegovo njemačko porijeklo? Da li je rudarska Tuzla bila premala za toliki umjetnički talenat? Da li je Leder obdacio stvarni svijet oko sebe i prepustio se nemaru i alkoholu? Samo su neka od pitanja koja se u meni rađaju na spomen ovog izuzetnog umjetnika. Zatim tu je zabuna oko godine njegove smrti, na nadgrobnom spomeniku stoji da je to 1962. godina, a često u literaturi piše da je to zapravo 1963. godina. Pročitah negdje da je njegov đak Dragiša Triković pogriješio u natpisu na spomeniku. Pa i to kod mene izazva ogromnu sumnju. Dragiša Trifković bio je i historičar (autor nekoliko značajnih djela za lokalnu istoriju), osim što se bavio slikarstvom i vajarstvom, te mu se nije mogla potkrasti takva greška, ali i da jeste mogao je ispraviti decenijama, bez ikakvih problema, jer je Trifković živio do 2000. godine. Istina, ja nikada nisam vidio autentičan novinski članak koji obavještava da je tog i tog dana umro umjetnik Franjo Leder, pa uopće nisam siguran o kojoj se godini radi,  ali se plašim da se u ovom slučaju ovdje prikriva nečija tuđa greška koja je prepisivana i da bi se neko opravdao sav teret je pao na Trifkovića. Uostalom možda je to jedna od tuzlanskih urbanih legendi, a o Lederu je bilo i za života svakakvih priča. Danas u Tuzli jedna mala ulica nosi ime ovog velikog čovjeka, a on počiva na groblju Borić, a nad njegovim grobom je ploča s greškom kako neki tvrde. Najpoznatija djela ovog umjetnika su Leda na Banji, zatim kipovi na mostu kod Jalske džamije, bacač diska,  ali se Leder bavio i slikarstvom. Leder je dugi niz godina šetao Tuzlom u starom kaputu, često pripit, sa glavom u oblacima i ožiljcima na srcu. Spavao bi na klupi ili u napuštenim vagonima, dogurao je čak i do narodne kuhinje, a svoj obrok bi često dijelio životinjama. Nekada mi je ta spoznaja da je tako značajan umjetnik jeo u javnoj kuhinji bila strašna, ali sam vremenom shvatio da čovjeku umjetniku ništa lakše nema nego dogurati do javne kuhinje, posebno u sredinama u kojima se mnogi prave i gluhi i slijepi za umjetnost. Zadaća umjetnika je da uliva svjetlost u ljudske duše i ljudska srca, a Leder je sebi odredio drugačije. Htio je tako, a to su shvatili i prijatelji koji su ga na sve načine pokušavali odvojiti od pića. Svjestan da će njegovo ime ostati vječno, barem u Tuzli,za sebe je prekomponovao onaj Jesenjinov stih :“ Neka sve ide u pivsku flašu, nikad, druže ja umrijeti neću.“ I vjerujte mi, da nije. To dokazuje i moja posjeta vječnom počivalištu ovog velikog čovjeka, kojeg nadasve razumijem, i kojem se zbog mnogih stvari s druge strane čudim. Sve dok je ljudi koji se dive i čude njegovom djelu, životu, imenu i legendama koje se za njega vežu, poput one da je Ledu stvorio po liku neke svoje neuzvraćene ljubavi iz mladosti...Leder je živ, i sasvim je nebitno da li na spomeniku kao godina smrti stoji 1962. ili 2022., jer ona svakako nije tačna, na spomenicima umjetnika to i ne treba pisati, oni poput Franje Ledera jednostavno ne umiru.

 Za mene su posjete vječnim počivalištima naših istaknutih umjetnika svojevrsno hodočašće, i moje hvala za sve što su stvorili.

Atelje Emir Nišić
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30