Atelje Emir Nišić

Dobrodošli na moj blog

14.09.2018.

Posjeta Lederu

Prvi tuzlanski akademski kipar bio je Franjo Leder, rođen je 29.10.1905. godine, otac mu se zvao Johan Leder (Nijemac češkog porijekla) a majka Rosa rođena Rusch (Austrijanka), u njihovoj kući govorilo se njemačkim jezikom, a u to vrijeme taj jezik se čuo samo u onim kućama u kojima je živjela odistinska tuzlanska elita (nešto apsolutno suprotno današnjoj eliti). Uglavnom su to bili školovani i bogati ljudi koji su ovdje došli po zadatku ili poslu, a otac Franje Ledera bio je žandarmerijski narednik. Savim je logično da je Franjo Leder iz te kuće ponio izuzetno vaspitanje, i da mu se nije bilo teško snaći u Zagrebu gdje je primljen na Kraljevsku akademiju za umjetnost. Nakon diplomiranja 1932. godine, on se vraća u Tuzlu, gdje nije mogao pronaći posao dvije godine, pa se prvo zaposlio kao profesor likovne kulture u Gospiću, zatim Mostaru i Nikšiću. Sve raspuste provodio bi u Tuzli koju je volio. Zadesila ga je jedna zla kob, a to je da su nekoliko njegovih značajnih umjetničkih djela uništili fašisti, što je bio ogroman krah za ovog vrsnog umjetnika, od kada njegova karijera i njegov život počinju da se mijenjaju ka gorem. Za njega vole reći da je bio boem, a to je neki stilizirani izraz za čovjeka koji je život prepustio alkoholu i skitnji, zbog čega se raspao i njegov brak u kojem je dobio jednu kćerku. Naravno ni nakon rata, kako neko negdje napisa  Leder se nije snašao u novom sistemu, to je opet po meni stilizivan izraz za čovjeka koji je bio odbačen od društva. Da li je „drugovima komunistima“ smetalo njegovo njemačko porijeklo? Da li je rudarska Tuzla bila premala za toliki umjetnički talenat? Da li je Leder obdacio stvarni svijet oko sebe i prepustio se nemaru i alkoholu? Samo su neka od pitanja koja se u meni rađaju na spomen ovog izuzetnog umjetnika. Zatim tu je zabuna oko godine njegove smrti, na nadgrobnom spomeniku stoji da je to 1962. godina, a često u literaturi piše da je to zapravo 1963. godina. Pročitah negdje da je njegov đak Dragiša Triković pogriješio u natpisu na spomeniku. Pa i to kod mene izazva ogromnu sumnju. Dragiša Trifković bio je i historičar (autor nekoliko značajnih djela za lokalnu istoriju), osim što se bavio slikarstvom i vajarstvom, te mu se nije mogla potkrasti takva greška, ali i da jeste mogao je ispraviti decenijama, bez ikakvih problema, jer je Trifković živio do 2000. godine. Istina, ja nikada nisam vidio autentičan novinski članak koji obavještava da je tog i tog dana umro umjetnik Franjo Leder, pa uopće nisam siguran o kojoj se godini radi,  ali se plašim da se u ovom slučaju ovdje prikriva nečija tuđa greška koja je prepisivana i da bi se neko opravdao sav teret je pao na Trifkovića. Uostalom možda je to jedna od tuzlanskih urbanih legendi, a o Lederu je bilo i za života svakakvih priča. Danas u Tuzli jedna mala ulica nosi ime ovog velikog čovjeka, a on počiva na groblju Borić, a nad njegovim grobom je ploča s greškom kako neki tvrde. Najpoznatija djela ovog umjetnika su Leda na Banji, zatim kipovi na mostu kod Jalske džamije, bacač diska,  ali se Leder bavio i slikarstvom. Leder je dugi niz godina šetao Tuzlom u starom kaputu, često pripit, sa glavom u oblacima i ožiljcima na srcu. Spavao bi na klupi ili u napuštenim vagonima, dogurao je čak i do narodne kuhinje, a svoj obrok bi često dijelio životinjama. Nekada mi je ta spoznaja da je tako značajan umjetnik jeo u javnoj kuhinji bila strašna, ali sam vremenom shvatio da čovjeku umjetniku ništa lakše nema nego dogurati do javne kuhinje, posebno u sredinama u kojima se mnogi prave i gluhi i slijepi za umjetnost. Zadaća umjetnika je da uliva svjetlost u ljudske duše i ljudska srca, a Leder je sebi odredio drugačije. Htio je tako, a to su shvatili i prijatelji koji su ga na sve načine pokušavali odvojiti od pića. Svjestan da će njegovo ime ostati vječno, barem u Tuzli,za sebe je prekomponovao onaj Jesenjinov stih :“ Neka sve ide u pivsku flašu, nikad, druže ja umrijeti neću.“ I vjerujte mi, da nije. To dokazuje i moja posjeta vječnom počivalištu ovog velikog čovjeka, kojeg nadasve razumijem, i kojem se zbog mnogih stvari s druge strane čudim. Sve dok je ljudi koji se dive i čude njegovom djelu, životu, imenu i legendama koje se za njega vežu, poput one da je Ledu stvorio po liku neke svoje neuzvraćene ljubavi iz mladosti...Leder je živ, i sasvim je nebitno da li na spomeniku kao godina smrti stoji 1962. ili 2022., jer ona svakako nije tačna, na spomenicima umjetnika to i ne treba pisati, oni poput Franje Ledera jednostavno ne umiru.

 Za mene su posjete vječnim počivalištima naših istaknutih umjetnika svojevrsno hodočašće, i moje hvala za sve što su stvorili.

12.09.2018.

Tuzlanski umjetnici kroz vrijeme

Ovih dana upriličena je izuzetna izložba u Muzeju istočne Bosne Tuzla, nazvana je „Tuzlanski umjetnici kroz vrijeme“ , a to je jedinstvena prilika svim zaljubljenicima umjetnosti da pogledaju originalna i izuzetna djela velikih tuzlanskih slikara i kipara. Prikazano je pedesetak izuzetnih umjetničkih djela iz fundusa Muzeja istočne Bosne. Zanimljivo je vidjeti djela prvog akademskog tuzlanskog, srpskog i bosanskohercegovačkog slikara Đorđa Mihajlovića (1875.-1919.), zatim tu je zanimljiv akvarel koji prikazuje tuzlansko naselje Borić autora Todora Švrakića (1882.-1931.), a na groblju Borić vječno počiva prvi tuzlanski akademski kipar Franjo Leder (1905.-1962.) važno je pomenuti da su na ovoj izložbi prikazane njegove slike, jedna kopija i jedan original koji prikazuje rijeku Spreču i njenu obalu. Kosta Hakman (1899.-1961.) također spada u velikane domaćeg slikarstva, posebno me dojmila slika izgradnje Novog Beograda (ulje na platnu 85x62). Naravno velikan svjetske umjetnosti izuzetnog talenta svakako je Ismet Mujezinović (1907.-1984.), a ovdje se mogu pogledati djela sa tamatikom iz NOB-a. Pored ovih slavnih slikara čija imena nose ulice i ustanove u našem gradu, prikazana su i djela onih slikara čija smo djela i imena pomalo zaboravili, a to je svakako Mehmed Memo Suljetović (1910.-1941.) čiji nam akvareli jasno daju do znanja da smo prerano izgubili ovog talentiranog slikara zbog njegovog revolucionarnog angažmana. Zatim, tu su izuzetne skulpture velikog zaljubljenika u Tuzlu Dragiše Trifkovića (1912.-2000.) , uz koje su mjesto našle i ništa manje vrijedne gipsane minijature pomenutog autora. Iako nije rođeni Tuzlak, svojim značajnim umjetničkim djelovanjem u ovom gradu našao je mjesto na ovoj izložbi , a riječ je o Voji Dimitrijeviću (1910.-1980.) . Tu su i likovni izrazi Mensura Meme Derviševića (1928.-1982.), a jedini živi autor na ovoj izložbi je vrstan umjetnik Zdravko Novak (1934.) koji je još uvijek u svojim poznim godinama aktivan u likovnom stvaralaštvu grada Tuzle. Izložba je otvorena do 02.10.2018. godine. Ovim putem upućujem iskrene čestitke i riječi zahvalnosti djelatnicima Muzeja, što su upriličili ovu značajnu izložbu.

11.09.2018.

Bled

Akril na platnu
blind ram dimenzija 35x50cm

03.09.2018.

Moje ruže

Rozice na platnu, akrilne boje, 40x30 cm

02.09.2018.

Izgubljena olovka

Kažu da kod mene sve ima priču, pa neka je ima i ova olovka čiji me pronalazak jako obradovao. Naime, srednju školu sam završio sa dvije cijele B2 KOH-I-NOOR olovke viška. Volio sam ih uvijek imati u rezervi jer smo ih stalnim crtanjem brzo trošili. Naši profesori u početku su muku mučili da nam objasne da postoje olovke za slobodno crtanje , zatim za pisanje i tehničko crtanje, i da je HB olovka (srednje tvrdoće za crtanje i pisanje) čista izmišljotinja, sa kojom se kako reče profesor i slikar Zahirović  „štema zid“. Za crtanje potrebna je najmanje B2 olovka, radnici u knjižarama često nisu znali razliku, a oni koji jesu prodavali bi nam nimalo privlačnu sivu B2 olovku, sa kojom smo osvajali sjene i linije. Kada sam završio školu ostavio sam se  crtanja, te učio za nešto drugo i zagubio te dvije olovke, a kada sam se ponovno vratio crtanju nabavio sam nekakve B2 olovke ali one nikada u mojoj ruci nisu „ležale“ poput onih koje pamtim iz škole. Zaista od nekih olovaka se može dobiti i žulj na prstu, ali sve B olovke koje imam su prilagođene tome da vam se to ne dešava. Onda sam iznenada pronašao jednu izgubljenu olovku pa crtao sve i svašta dok je nisam potrošio, a onda opet kupovao razne olovke. U našim knjižarama, u xafsima , nisam cijelu deceniju vidio KOH-I-NOOR olovke, iako ta firma kako vidim postoji i sigurno proizvodi ovo sivo čudo. Ja zadnjih mjeseci svoj slikarski materijal nabavljam u najskupljoj knjižari u državi (jer tako smo u mogućnosti haha ), ali ni tamo ne pronalazim svoju sivu ljubav iz školskih dana. Obavezno skiciram svaku svoju sliku, crtam povremeno da vježbam ruku, i kao što se može vidjeti imam arsenal olovaka za crtanje. Juče sam tražio neku knjigu, otvarao ladice, i na dnu jedne pronašao drugu izgubljenu pa čak skoro čitavu B2 olovku. I sad mi žao da je potrošim, iako je to, odgovorno tvrdim nešto idealno. Ove olovke osmislio je izgleda neki slikar, baš kao što je Leo Fender bio inžinjer koji je proizvodio savršene gitare, na taj način što je konslultovao gitariste o njihovim iskustvima i željama, te razumio njihove potrebe, stvarajući tako instrumente koje su oni obožavali. E sad, gitara je krupna stvar, a olovka je tako mala i sićušna, a meni toliko velika da evo napisah ovoliki tekst. Ova olovka napravljena je od posebnog drveta, koje je mekano, ovdje se ne ljušti farba kao na drugim olovkama, ona je lagana kao pahulja, lako se oštri, te ostavlja izuzetan trag na papiru, i s njom se zaista može nacrtati sve što se poželi. Može li olovka da se voli, može li da bude idealna kao žena? Vidite da može.

18.08.2018.

Simpsons house

Kuća mog "prijatelja" Homera Simpsona, nalazi se na lokaciji 742 Evergreen Terrace Springfield, neko od fanova je izmjerio po ovim ivičnjacima koji su u Americi izgleda po standardu da je njena čeona osnova dužine 15 metara. Na početku serije imala je roza fasadu, da bi kasnije ona bila svjetlosmeđa. Godine 1997. napravljena je ovakva kuća u stvarnosti na adresi 712 Red Bark Lane, Henderson-Nevada, te je ista bila nagrada na nagradnoj igri koju su pokrenuli Pepsi i FOX, sretna dobitnica je kasnije prodala kuću, te ona sad ima sivu fasadu i neke nove vlasnike kojima često smetaju posjetioci iz cijele Amerike koji žele vidjeti kuću Simpsonovih. Fanovi serije pokušali su da ustanove i broj telefona koji je u ovoj imaginarnoj kući, on uvijek počonje sa 555 , ali u nekim epizodama se nastavlja sa 636 ili 939. Ja je naslikah na papiru temperom i akrilnim bojama, uz neke prilagodbe jer nije moguće postići kompjutersku preciznost kada se to slika ovako, dimenizije slike su 27 x 38 cm.

14.08.2018.

Razbijena urna

Desilo se to da je maca razbila urnu njemačkog proizvođača BH Porzellan, a ja sam odlučio da sakupim te dijelove i da pokušam sastaviti urnu, barem jedan dio. Bio je to izazov prije svega, pa ako uspije dobro je. Raširio sam dijelove na jedan karton i pokušao da započnem od nekog dijela, i išlo je lagano, ali moji mali pas je odnosio te dijelove koje sam morao da tražim. Ne znam zašto mu je porculan ukusan i privlačan. U početku dijelove sam mogao lijepiti sekundarnim lijepkom, ali kako je urna rasla to je bilo teže, pa sam se odlučio za estetski neprihvatljivi vrući lijepak, ali imao sam ideju šta bi i kako dodao. Nekako sam je postavio na postolje, imala je još mnogo pukotina koje je trebalo sastaviti, a meni su ostali samo sitni djelići koje nisam mogao sastaviti pored silne želje, ništa nije pasalo. Onda sam odlučio da to uradim na moj način, spajat ću dijelove redom, a u pukotine ću staljati kamenčiće, što je išlo, ali zbog vrućeg lijepka urna je izgubila svoju savršenu fabričku formu, malo je nageta, malo šuplja, ima sad i toliko izbočina, ali najvažnije je to što je slika rekostruisana bez većih promjena i oštećenja. Sretan sam što sam od gomile komadića sastavio predmet koji je bio potpuno uništen. Možda je ovakva sad više vrijedi, ne znam, ali meni zaista vrijedi što će ona ponovno krasiti prostor. Firma BH Geschenke Porzellan koja je navedena na dnu urne meni nije poznata, vaze ovakvog tipa proizvodio je Weimar Porzellan i za druge brednove Echt Kobalt recimo, pa vjerovatno i za BH Geschenk, Weimar Porzellan je jedna ogromna firma osnovana 1790. godine, a ista je danas u vlasništvu Könitz Porzellan

12.08.2018.

Kušlat

Stara džamija u okviru nekadašnje tvrđave Kušlat, izgrađena na strmoj stijeni visine oko 100 metara,  akril na platnu dimenzija 50x60 cm.

10.08.2018.

Atelje Ivana Rabuzina


Pretražujući internetske oglasnike, često naiđem na slike velikana svjetskog slikarstva Ivana Rabuzina (1921.-2008.) iz Novom Marofa, koje uglavnom koštaju od nekoliko stotina do nekoliko hiljada eura. Većina tih slika su krivotvorine, jer je Ivan Rabuzin autor čije se slike često krivotvore, budući da su na tržištu tražene. Proces utvrđivanja autentičnosti slike je dug i skup, pa kupci i ne vrše provjeru. Kasnije ispadne da su kupili iskruženu sliku sa kalendara premazanu nekim sredstvima i vješto uokvirenu u stari ram.
Šta je to naivno slikarstvo? Zašto ga tako zovemo?
Naivno slikarstvo je pravac u likovnoj umjetnosti koji se zvanično javlja dvadesetih godina dvadesetog stoljeća nakon izložbe samoukih slikara u Parizu a koju su podržali školovani i proslavljeni slikari, samim tim naiva predstavlja stvaralaštvo samoukih umjetnika. Zovemo ga naiva zato što boljeg naziva nemamo, a riječ svakako potječe iz francuskog jezika. Najveću popularnost naiva doživljava u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. vijeka. U enciklopediji naivne umjetnosti naći ćete mnogo imena sa naših prostora, ali jedno od tih imena je Ivan Rabuzin.
Naivni slikari često su nepismeni ljudi, ili ljudi koji su završili neko zanatsko obrazovanje, tako je i Ivan Rabuzin bio stolar. Ali nakon svoje prve izložbe odlučio je ostaviti stolarski zanat te se posvetiti onome što je u to vrijeme donosilo mnogo više novca. Naša socijalističa elita, radni ljudi i građani tih godina su obožavali naivno slikarstvo. Dok su često akademski slikari muku mučili sa prodajom slika koje su po nekoliko godina kupile prašinu po njihovim ateljeima ljudi poput Rabuzina su uspjeli prodati sve što bi naslikali. Valjda je naiva bliska našem čovjeku, jer su na tim slikama zastupljene vesele boje, najčešće je to žanr ili seoski pejzaž koji je vjerovatno podsjećao na djetinstvo. Kada sam izučavao naivu, prvo sam upoznao slikare iz Vojvodine, od kojih su svi bili, a većinom i danas jesu seljaci i domaćice, koji uz obradu zemlje, brigu o stoci nešto slikaju. Takav način života, i takav ambijent u kojem nastaju slike daje posebnu vrijednost i draž njihovim slikama. To je „čista“ naiva. Vjerovali ili ne, takvi slikari su izlagali diljem svijeta, puno više od nekih značajnih imena po kojima se danas zovu ulice i škole. A što je još važnije, oni su od svega toga odlično zarađivali. Potvrdu za to dala mi je i jedna zanimljiva kuća u mjestu Ključ kod Novog Marofa, čiji je vlasnik bio niko drugi do proslavljeni slikar naive Ivan Rabuzin. Tu zanimljivu, luksuznu i za ono vrijeme izuzetno modernu kuću projektovao je slavni arhitekt Vjenceslav Richter, koji je pored svog posla bio slikar i kipar. Ta neobična kuća bila je luksuzni atelje velikog slikara naive, koji je predstavljao Jugoslaviju u svim značajnim svjetskim centrima likovne umjetnosti. Ivan Rabuzin razivio je vlastiti stil, svodeći sve na jedan savšren oblik kruga, ako se dobro zagledate u te slike, uočit ćete da se sve te kompozicije sastoje od brojih kružića i polukružića.
Oslikao je seriju porcelana u slavnoj firmi Rosenthal, te se tako svrstao među dvadesetak slavnih dizajnera svijeta koji su u dugoj istoriji ove firme uradili tako nešto. Danas su takvi tanjuri, čajnici ili pak vaze prava dragocjenost i poslastica na tržištu antikviteta.
Treba reći i važan podatak, da je slikar Ivan Rabuzin oslikao ogromni pozorišni zastor pozorišta u Tokiju!
Ranije sam postavljao fotografije ove kuće, neki se sigurno sjećaju, ali evo nedavno je napravljen jedan dobar video snimak koji će dočarati ljepotu prostora u kojem je nekada stvarao Ivan Rabuzin. A stvarao bi svako od nas kada bi umjetnost imala onaj značaj kao nekad... E. Nišić


07.08.2018.

Pader-Kultour

U mjestu Paderborn (Nordrhein-Westfalen) koji broji oko 150.000 stanovnika, postoji jedan jako zanimljiv festival kulture, koji nosi naziv Pader-Kultour, koji je održava na trasi dugoj 4 kilometra, od gradskog centra pa do dvorca Neuhaus. Tu postoje 23 punkta na kojima se u određeno vrijeme predstavljaju umjetnici, a učestvuje ih 30-40 svake godine. Tog dana u maju, festival posjeti oko 10.000 ljudi, i na tom putu oni prolaze i pored mnogih kulturnih znamenitosti koje su također vrijedne posjete, a uz sve to domaćini obezbijede dosta tradicijonalne ishrane što je možda nekima jedinstvena prilika da istu probaju. Pader-Kultour , kako u svom nazivu kaže je tour kroz kulturu, pa su u njemu sadržane sve umjetnosti, slikarstvo, tradicionalna i moderna muzička umjetnost, poezija, plesovi, predstave, grnčarstvo, akrobatske vještine, kućne radinosti... Postoje parkovi u kojima stvaraju slikari, u kojima pjesnici govore svoje stihove, mjesta gdje se mogu čuti melodije iz tradicionalnih duvačkih muzičkih instrumenata, ali i mjesta gdje neki DJ pušta techno muziku. Dakle, sadržajan i izuzetno kvalitetan festival. Ove godine 20.05. održan je šesti po redu Pader-Kultour, koji je eto postao prepoznatljiv u regiji Nordrhein-Westfalen, i koji je svakako kao takav zaokupio i moju pažnju. Regije Nordrhein-Westfalen i Rheinland Pfalz su zapravo zemlje umjetnosti, tamo umjetnost živi na najveseliji način kroz stotine ovakvih i sličnih manifestacija. E.N.


Stariji postovi

Atelje Emir Nišić
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30